Kemeni most u Loznoj luci, iznad rijeke Bistrice, u istoimenoj bjelopoljskoj mjesnoj zajednici, već vjekovima čuva tajnu svog nastanka, i ne zna se zasigurno ko i kada ga je sagradio. Kažu da je to najstariji spomenik iz Turskog doba na tim prostorima. Po svom obliku i ljepoti podsjeća na mnogo poznatije kamene ćuprije koje su carevi i veziri gradili širom carstva.
– Legenda kaže da ga je sagradio neimar Proko, najstariji u grupi prekolimskih neimara koje s jeseni nabujala Bistrica nije puštala da pređu na drugu stranu. Dok je jedne noći bio na straži u strahu je ubio neznanog hajduka kod koga je pronašao vreću dukata. Da bi okajao grijehe odlučio je da s tim dukatima podigne most na istom mjestu. Majstori su prionuli na posao gradeći kameni most specijalnim malterom. Pravili su ga od jaja i mlijeka, koje su dobijali iz okolnih sela. Most je brzo sagrađen, a neimar Proko nije platio radnike. Za kaznu oni su ga u bijesu ubili i zakopali pored mosta, a kamenu ćupriju prokleli riječima „Od kamena te gradismo, kamen sagradismo, da bog da kamena ostala dok je svijeta i vjekova“ – prenosi legendu mr Uglješa Prebiračević, istoričar po struci, zaposlen u Državnom arhivu.
Kameni most je sagrađen blizu ušća rijeke Bistrice u Lim, u mjestu Lozna luka, koja je nekada pripadala velikom imanju obližne crkve Svete Bogorodice u Voljavcu. I vezan je za ovu svetinju.
– Na imanju su se nalazili crkveni vinogradi po kojima je mjesto i dobilo ime. I danas se pored crkve nalazi vinova loza stara stotinama godina. Crkva Presvete Bogorodice u Voljavcu, poznatija kao Bogorodica Bistrička, najstarija je u ovom kraju, sagrađena je 1186. godine i smatra se jednom od prvih zadužbina Stefana Nemanje na ovim prostorima. Nije sigurno da li je crkva tada u cjelosti podignuta ili je obnovljen zapušteni hram. U blizini crkve su pronađeni brojni nalazi kasnoantičkog materijala, nekoliko nadgrobnih stela i fragmenti epigrafskog spomenika, koji potvrđuju da je ovaj lokalitet bio značajno kultno mjesto kasnoantičkog perioda – navodi Prebiračević.
Nakon skidanja obrušenog puta arheolozi su otkrili nove prostorije na sjevernoj, južnoj i zapadnoj strani hrama, koje pripadaju kasnoj fazi proširivanja crkvenog prostora.
– Istraživanja su pokazala da se na prostoru oko crkve nalaze brojni srednjovjekovni grobovi. Crkva u Voljavcu je mala jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom sazidana od sige. Sigruno da je crkva bila živopisana jer se i danas mogu vidjeti ostaci vrlo oštećenog živopisa. U 18. vijeku crkvu su porušili Turci i kažu da je baš od njenih porušenih zidova sagrađen most u Loznoj luci, oko 300 metara udaljen od te svetinje. Hram je obnovljen 1925. godine, kada je podignut manastirski konak – naglašava mr Prebiračević.
U valorizaciji turističkih potencijala bjelopoljske opštine, što je jedan od strateških ciljeva razvoja grada, dio koji pripada Bistrici sa nadaleko čuvenom Đalovića pećinom i klisurom zauzima visoko mjesto. Tu su i dvije srpske svetinje, manastiri u Voljavcu i Podvrhu, kao i mjesto gdje se Bistrica uliva u Lim. Do ovih predjela lakše je doći s obzirom na to da je izgrađen drumski most u Konatarima, što predstavlja veliku olakšicu za brojne ljubitelje prirode i kulturnih spomenika.
Voljavac je selo koje pripada bjelopoljskoj opštini, smješteno na ušću rijeke Bistrice u Lim. Ovo inače veoma staro naselje pominje se u Vladislavljevoj povelji, gdje se kaže da je crkvu Bogoridice Bistričke u Voljavcu podigao Stefan Nemanja, krajem 12. vijeka.
– Vladislav je na ime iskaza svjedoka oko 1234. godine izdao Povelju, koja sadrži važne podatke o društvenim odnosima i staleškoj strukturi stanovništva bistričkog kraja, Voljavca, i uopšte Srednjeg Polimlja tridesetih godina 13. vijeka. Ta povelja predstavlja jedan od najstarijih zakonodavnih akata nemanjićke Srbije. Tu su bile odluke o rabotama, sokalnicima i meropahima – kaže dr Jovo Medojević, univerzitetski beogradski profesor, koji je i napisao knjigu „Crkve u Bijelom Polju”.
Voljavac je inače naseljavalo povlašćeno stanovništvo ovog crkvenog vlastelinstva, tzv. sokalnici i meropsi. Zabilježena su imena četiri sokalnika: Blažuj, Gradihna, Nalješko i Drago, koji su na posjed došli sa nekom kaluđericom. Iz ovog podatka se vidi da je ovo selo u 13. vijeku bilo naseljeno pravoslavnim srpskim stanovništvom, kaže dr Medojević.
Manastirsko gazdinstvo imalo je i svoje mrestilište koje se nalazilo na ušću Bistrice u Lim. To mrestilište postoji i danas. Takođe u povelji postoji podatak da je u ovom kraju gajen hmelj od koga je spravljano brašno.
– Na desnoj obali Lima, na blagom uzvišenju, nedaleko od ušća nalazi se crkva posvećena rođenju Presvete Bogorodice. Istorijski podaci o crkvi djelimično su poznati. Ona je obnovljena po projektu dr Jovana Neškovića, uz veliku pomoć bogoljubivog naroda bistričkog kraja i truda Odbora za obnovu, na čelu sa predsjednikom Milošem Radovićem – ističe dalje dr Medojević, dodajući da je ova crkva bila porušena najvjerovatnije u 18. vijeku.
– Pored ove crkve u međuvremenu je nikao manastirski konak, i svake godine na dan Rođenja Presvete Bogorodice, 21. septembra, kod hrama se održava tradicionalni narodni sabor. Inače, pored crkve ima mnogo tragova iz ranije prošlosti. Naziru se velike pogrebne poče, prije svega jedna lijepo obrađena dužine dva, a debljine jedan metar. Na njoj je isklesan gotovo cijelom dužinom mač. Bez svake sumnje, grob pripada nekom srednjovjekovnom vlastelinu, kazuje dr Medojević.
Prema njegovim riječima, narodno predanje taj grob vezuje za svetog velikomučenika Đorđa.
– Prema očuvanoj legendi o Svetom Đorđu, kad je ubio aždaju, mač je pao na to mjesto gdje se danas nalazi velika kamena ploča i na njoj mač. Takođe, blizu crkve jedno mjesto nosi naziv „dvorište”, gdje je kažu bio dvor nekog velikaša, dok se u komšiluku, zaseoku Laz, nalaze ostaci starog srpskog groblja i grobljanske kapele, zaključio je dr Medojević.
Inače, Bistrica je rijeka koja po svojoj ljepoti i bistrini ne zaostaje za Tarom, i desna je pritoka Lima, gdje se na dvanaestom kilometru puta prema mjesnoj zajednici Bistrica nalazi zaseok Lozna luka. Tu njene obale povezuje kameni most rijedak po svojoj arhitekturi i starosti. Prema kazivanju stručanjaka, po tipu gradnje most potiče još iz Otomanske imperije.
– Upoređujući ga sa sličnim mostovima na Balkanu možemo sa sigurnošću reći da je izgrađen još krajem 17. ili početkom 18. vijeka, sa namjerom da poveže ovaj dio Crne Gore sa Srbijom. Ovo je inače i najbliža veza sa Pešterom, jer preko mosta i sela Pećarska i Jablanovo, vodi nekadašnji ,,Banovski put” i povezuje nas sa Sjenicom, Novim Pazarom i dalje sa Kraljevom i Kragujevcom, odnosno sa Skoljem, Sofijom i Istanbulom, kaže i Prebiračević.
– I danas je ovaj most građen u obliku poluluka, jedina veza sa brojnim selima u Bistričkom kraju. Da je riječ o nekoliko vjekova staroj građevini dokazuje i vodenica u njegovoj blizini, čiji ostaci zidina sa autentičnim ustavima i badnjevima kazuju da je ovdje nekad bio centar dešavanja – ističe Prebiračević, dodajući da se ovaj dio bjelopoljske opštine mora na pravi način valorizovati i postati dragulj turističke ponude, s obzirom na starost, vrijednost i blizinu magistralnog puta Bijelo Polje – Prijepolje, kazuje Prebiračević, dodajući da su tokom ljeta do kamenog mosta dolazili turisti i zaljubljenici u starine i građevine ovog tipa.
M.N.